Jednom prilikom po mene je došla limuzina. Dugački crni auto s tablicama koje nisu bile u vlasništvu naše zemlje. Prije toga, primila sam poziv i molbu da se odazovem diskretnom druženju diplomata.

Napokon su stigle i vrućine. Volim ljeto. Volim vrućinu. Ljudima zakuha mozak pa prestaju puno razmišljati o tome što sve još mogu napraviti "komadu mesa" koje su kupili na sat vremena. Plate, pojebu i odlaze bez puno riječi, komentara, psovki ili čega drugog.

Otvaram ovaj word dokument već ne znam ni sama koji put. Tek što počnem tipkati zazvoni mi mobitel i već moram izaći iz kafića. Preletjela sam malo pogledom po ranijim tekstovima koji su objavljeni i tek sada vidim da niti jednom nisam spomenula žene.

Vrijeme pomalo prolazi. Ne bih ni osjetila koliko je neumoljivo da nije sportskih natjecanja. Paradoksalno je ali istinito da, dok druge žene lude jer su muškarci orijentirani samo na nogomet i ništa više, žene koje se bave poslom kojim i ja imaju posla na pretek, svakodnevno, cijeli dan.

Sunce koje je zasjalo nakratko zaista mi je popravilo raspoloženje. Sjedim ponovo u istom net caffeu i otpuhujem dimove. Ponekad je dovoljno da bacim pogled oko sebe, kroz prozor na ulicu, na novine u uglu kafića ili možda samo malo dalje, na ekran malenog televizora i već vidim nekog od mojih klijenata.